Aroma centar Varaždin

Kako je počelo moje vizionarenje

Jedan dan u mjesecu rujan
Plač više ne bješe ne viđen

I
Zureći u golema serafina,
(pretpostavljam da stupa na scenu)
zbornu vrijednost dana hvata na tri krila;
Jedno preko nogu,
Drugo preko lica,
Treće za letjeti.

Pokloni se zamahom ruke,
ponijeti neće kraljevske uvrede,
to će biti nešto puno veće.
Još noćas,
tko želi može vidjeti svilene saonice,
ako se sada ne podignu u nebesa
odakle su i došle,
ima li se smisla kasnije pridružiti vjesniku proljeća,
redu neba kerubina,
poslanika imena al-malak i meleka,
održati svemir najboljih djela.

II
(preko lica)
Jedan dan u mjesecu rujan,
tog dana plameno čudesnog sjaja
jedna žena bila je spomen lica,
mnogih uronjenih lica
ove iste vode.
Ne znam jesu li lica bila slobodna
prije nego su rođeni,
prije nego što je nebo biloo zagonetka
znanstvena, nadahnuto životom
govora i razuma.

Jednim pogledom vremena
prije vremena nestalog osmijeha,
sreća u viru rijeke koji ne gine,
dno mulja rijeke ne plaće,
novim životom raste.

III
Letenje ima zajedničko sjećanje,
stvoreno za letenje.
U različitim oblicima i sposobnostima
Blizanac modrog metala, sluti odakle teče
mali magnetni razgovor.
Izračunom promišlja o svojoj ulozi pridruživanja,
(nebo od jutros magnetno okuplja blizance).

Osjeća divljenje i poštovanje,
jednim svojim dijelom ponudi rješenje;
„Jedni se rađaju za velike stvari,
a drugi da velikima pomažu činiti velike stvari“.

Odmah je namirisao ustrajni i teški oblik sklada, usamljen oval istog je neobičnog metala.

Onaj „veliki“, golem serafin njime se prikazuje
zamućenoj magli vodopada,
prostranstvom šuma,
veličanstvenoj rijeci,
delti nadomak grada,
gromadi otočića.

Stoljećima rušen, puhan raznim vjetrovima
ali niti jedan ne odnese sidro golemog serafina.
Vidljivo privezan nije,
čini se, putovanje protječe korijenjem
ispod grada u stvorenoj predodžbi,
zastire sjenu plača.

Jedan dan u mjesecu rujan,
gledao je u mene neobjašnjivim sidrom
htio me povezati užetom i odvući u distancu citadele,
kažem ti;
Ne gledaj me tako,
kao da sam predivna knjiga
koju namjeravaš otvoriti,
ne moraš meni vjerovati,
pitaj druge strašne ratnike.
Tobože, plač više ne bješe ne viđen.

Zlatka Crncec

Tebi na dar

Cijelo ovo stvaranje je kao vozilo obučeno u tajni plašt koji se može upoznati.

Ako igrate u iluziji dok se izražavate kao pojedinac, na putu ste učenja prema Self-realizaciji.
Ako se ne osjećate da imate ulogu u iluziji, mogli biste otkriti beskrajno blaženstvo ispod iluzije zamišljenih oblika i spojiti se više s onim što svijetli kao vaša prava slobodna i neosjetljiva svjesnost (samospoznaja).

U svakom slučaju jedno ne isključuje drugo. Vaš put učenja neka bude iz zabave i radosti, nemojte toliko sve uzimati k srcu, s ovog svijeta ne možete ponijeti ništa, možete ponuditi svoje znanje, podijeliti radost, podržati prijatelja, raditi na sebi svaki dan.

Možda je uskoro i kraj ljeta, ali onih najboljih 10 posto tek je pred nama i možda je velika šansa da ćeš se sjećati samo onih stvari koje će se desiti u narednih nekoliko dana.

Želim vam ekstra visoke pozitivne vibracije u svemu što poželite! Živjeli!

Ljubav i svjetlo
Zlatka Crncec

Na zdravlje!

U ime Boga, zašto toliko plačeš,
utakmica je bila poštena, zar ne?

Jednom je noć toliko plakala da je poplavila
i trajalo je duže nego sam je eterično stvorila.
Dozivala sam je, tepala i pjevala,
a ona je sve više plavila i plakala
pamteći mjesto boli jedne kulture,
mnogo stanovnika,
velike lijepe obitelji.

Izašla sam poplavljena iz sebe
dubini duše koja je plakala,
a lice mi se smijalo,
licemjerno, zar ne?

U još dublje dubine,
ne sanjajući, tamo me čekala „Seelie“
Sretna, dobra i svjetla,
bila sam njoj kao i sebi,
za nešto potrebna.

Ostavila je rosu, voće i bilje
za ljude svijeta,
slične njenom svijetu.

Kasnije sam razumjela:
bolne zgode nisu sveta pravila,
puštaju maglene plinove na rosu
truju ljude kao lude gljive.

Umjesto pčela zuje muhe
zabuna rijetko asistira,
ali voli nasamariti ljude.
Kao što nije isto zamijeniti namještaj,
na mjesto zdravog ostaviti bolesno,
tek djecu, izrazom rasta čovječanstva.
Vi?
Jeste li se razvijali poznato o ljudima,
znati o postojanju bića prirode,
o tome koliko su važan dio
prirode stvaranja.

Preblizu sam.
Plavi razgovor klokoče noć dubina.
Čuje se pucketanje zraka
dok se mozaik pokušava spojiti,
u onaj dodir s bićima vilenjaka
još žive u šumi,
u planini i vodi.

Sve je svedeno na vlastitu pojavu zamke.
Svijet šuti okrenut boli,
najviše tijelu koje napušta dežurstvo
ljudske riječi koje još računaju na spoznaju,
na nadnaravnu nit koja drži nadljudsku svjetlost, u inače plačljivo oblačnoj stvarnosti.

Ali ti vidiš, nevidljivo.
Ratovi se vode zbog uništenja,
a plešete na rajskom otoku.
Da naravno,
ovi se ljudi ovdje samo njišu.
Zar ti ne znaš plesati?

Pribljiži se, budi blizu, u tome je štos.
Godinama nisam čula cedar kako pjeva,
a snijeg je padao.
Taknuvši ga, pomislim;
druge stvari rade ljudi kad se bore u ratu,
kad škripavo bole alveole i disanje bi teško.

Vole se probuditi.
Kako je to?
Nemam pojma.
Ne bih ponovno voljela ugledati tminu,
jedino ljubav može spasiti
onim nestvarnim iglicama u tijelu,
nestale anđele u svijetu.

Kada?
Sada.
Zlatka Crncec

Tražiti samoostvarenje, iskustvenu spoznaju, to je kao da stojiš u šupljem stablu u sažimanju Apsoluta.
Postoji smetnja praznine prije bilo kakve iluzorne svjesnosti-ljubav-svjetlost, suprotno spoznaji neopisive stvarnosti.
Paradoksalno je to što kontrakcija izazva prasak kreacije, odnosno opuštanjem nestaje kreacija, procesuira se kroz stvarni život, a ne onaj kakav mislimo da bi trebao biti.

Ok, mogla sam ovo gore malo jednostavnije napisati ali nije do mene, nezadovoljstva će proći kroz mene, ne iz postupka drugih i nema sličnosti u namjeri koja nas vodi u suptilnije razine bića, iako većina ljudi koristi patnju kao gorivo za grube misli i radnje koje su katalizator njihovom početku.

Bit našeg putovanja zapravo se temelji od grubog do suptilnog, do još suptilnijeg, do najsuptilnijeg, do izvora.. i možda u ovom trenutku postoji neizmjerno svjetlo u tebi, (misliš da ne?) i to je u redu. Jednom ćeš spoznati, to je neizbježno i sjajnije od milijun sunaca zajedno.
Zlatka Crncec