UG Novi horizonti Tuzla

Krtiteriji za diabetes mellitus prema zadnjim ADA 2026 smjernicama 💊🥼🩺📑

Kod asimptomatskog pacijenta nije dovoljan samo jedan abnormalan nalaz. Dijagnoza se potvrđuje sa dva abnormalna rezultata ili istim testom ponovljenim u dva različita uzorka ili sa dva različita testa (npr. HbA1c i glikemija natašte) koja oba prelaze dijagnostički prag.

Jedan nalaz je dovoljan kada pacijent ima klasične simptome hiperglikemije ili hiperglikemijsku krizu i slučajnu glikemiju ≥11,1 mmol/L (≥200 mg/dL).

Priča o velikom šampion-Alexander Zverev!🎾

Njemački teniser Alexander Zverev osvojio je US Open, tako što je u finalu svladao Bena Sheltona sa 3:1 (6-3), (7-6), (5-7) i (6-2).

Alexander Zverev se u sportskom svijetu često navodi kao nevjerovatan primjer sportise iz dva potpuno različita ugla: kao simbol nevjerojatne mentalne i fizičke borbe protiv teške bolesti i kao primjer talentovanog sportiste koji nikada ne odustaje.💪

Zverevu je dijabetes tipa 1 dijagnostikovan kada je imao samo tri godine. Cijelu svoju karijeru proveo je uzimajući inzulin i prateći nivo šećera u krvi, što je dugo skrivao od javnosti kako se protivnici ne bi osjećali nadmoćno. Tek je 2022. godine javno osnovao fondaciju "Alexander Zverev Foundation" kako bi pomogao djeci sa istom bolesti. Dokazao je da se i s hroničnom bolesti koja zahtijeva konstantan nadzor može doći do samog vrha profesionalnog sporta, osvojiti olimpijsko zlato u Tokiju i dvije Grend Slam titule.

Nakon osvaja osvanja 🏆 u Njujorku, Zverev se javno zahvalio svojoj majci, koja ga je uvijek gurala naprijed i bila mu glavna podrška u životu i profesionalnoj karijeri.

Svi veliki su nekada bili mali. Tako i mi.
Od malog udruzenja i malih prava ušli smo na velika vrata i ostavili svoj trag. O dijabetesu se priča, diskriminacija oboljelih je mnogo manja, imamo savremene inzuline i pumpe, imamo senzore i zivimo zivot sa manje boli.
Kada ste predsjednica udruženja koje se diže iz pepela i u kojem je vladala floskula "ne talasaj uzet ce nam i ovo sto imamo" put kojim krećete pun je izazova, predrasuda, podvala, ucjena, lazi, prijetnji, tuge, ali vi ne vidite nista od toga jer imate samo jedan cilj. Učiniti zivot oboljelih lakšim i ljepšim. Vratiti im osmijeh na lice. Učiniti da se osjecaju prihvaćeno, omogućiti im da se druže, putuju, vole.
U početku vam svi clanovi pružaju podrsku, samo da prihvatite da vodite, oni ce sve, samo recite sta treba. Učestvovat ce u svim aktivnostima, edukacijama, kampovima, samo budite tu.
Kako se povećava obim prava tako se i smanjuje broj onih koji aktivno učestvuju u aktivnostima i projektima.
Sto vise imaju, sve su nezadovoljniji.
Ona predsjednica sa početka priče postaje dosadna, stalno trazi da budu aktivni, da uče, da se druze, edukuju, da edukuju druge...
Stvaraju se grupe i grupice, viši i niži stalež, klase, skupe i jeftine patike, ljetne i zimske destinacije.
U prvi plan dolazi nivo. Dijabetes postaje sporedna stvar.
Za to vrijeme ona predsjednica sa početka priče je vec omražena kod institucija sistema jer stalno trazi neka veća prava za oboljele, ne vole je ni u bolnici, ni u Zavodu, ni u skolama, ni u domovima zdravlja...jer ona je ta koja stalno piše, zove, moli, trazi sastanke, na medijima proziva odgovorne za neodgovornost...
Ta omrazenost prelazi i na njenu djecu, pa postaju jednako omrazena, bez mogućnosti da se igdje zaposle jer "to je sin od one sto stalno proziva".
I tako, prolaze godine...sedma
U toj sedmoj ostade desetak ljudi spremnih za učešće u svemu sto udruzenje organizuje. Ostali i dalje na sastancima obećavaju da ce biti aktivni i ta obećanja traju koliko traje sastanak.
Cim se vrata zatvore, obećano se zaboravi...
Od one jedva cekane predsjednice postanete ona nerado viđena, ona koja ne zaslužuje ni mrvicu postovanja, pa čak ni da joj se odgovori na viber grupi kada nesto pita.
Jer, ima se bitnijih stvari od dijabetesa.
Kada dođete do tog nivoa, znate da je vrijeme da odete i svoje mjesto prepustite nekome ko ce borbu nastaviti kreativnije i bolje nego.vi.
Bliži se kraj godine a s početkom nove i kraj mog drugog četvorogodišnjeg mandata.
Sa projektima koje trenutno radimo ja završavam svoju priču u Udruženju Novi horizonti Tuzla.
Bilo je teško i lijepo.
Bilo je upečatljivo i pamtit ce se.
Pamtit ce se da je jedna žena sa bolesnim dječakom, napuštena od svih i svakoga iz ničega stvorila ljepsi zivot oboljelima od dijabetesa.
I ponosim se sobom.
I ponosim se ljudima koji su se uporedo sa mnom davali nesebicno.
I želim da i dalje rastemo i budemo jos veci i bolji sa novim mladim kreativnim snagama.
I naravno, ono sto su svi znali, cak i kad me nisu voljeli, moja slatka udružena djeca su uvijek mogla racunati na mene i moju ljubav.
💙💙vasa predsjednica Indira Bektic

Juče sam u inbox dobila poruku slijedećeg sadržaja:
"Teta Indira, šta Vi mislite da li sam ja dobra majka? Svekrva mi je rekla da nisam normalna jer se nasminkam i dotjeram a dijete ima dijabetes. A ja zaista najčešće sebi kupim par polovnih majica na pijaci "
Pročitam nekoliko p**a poruku, svjesna osjecaja nemoći i tuge majke koja svaki dan sa svojim djetetom zivi dijabetes ali ne želi da se preda samosazaljenju i depresiji.
A onda se sjetim mog pokojnog šefa, gospodina Franje Kovačevića kada su mi, vrli doktori, u vrijeme kada je Dino imao samo dvije godine, dijagnosticirali karcinom. Mog osjecaja nemoći, tuge, bola ali i trenutka kada sam mu rekla da ja više neću dolaziti na posao jer cu svejedno umrijeti, ne vidim vise svrhu života.
Moj pokojni šef tada je rekao:
"Sjednite. Plačite koliko god želite, lupajte sve sto stignete ali znajte jedno. Vi ste majka borac. Vi ste žena koja se ne predaje. Vi ćete sutra doci na posao sa novom frizurom i krenuti frisko isfenirani u tu lavovsku borbu. Pa ja Vas dobro znam, ne predajete se Vi tako lako"
Sutradan sam u pola sedam ujutro bila u frizerskom salonu, dotjerana k'o pišta i po dolasku na posao samo sam provirila u njegovu kancelariju da ga pitam kakva mi je frizura.
Njegov osmijeh i njegovu podrsku u svemu sto je uslijedilo ja nikad nisam zaboravila. Ali vise od podrske značila mi je lekcija o ne predavanju ma o čemu se radilo.
Kada se moj Dino razbolio nastavila sam da se dotjerujem, da budem nasmijana, da putujemo, da se radujemo malim i velikim stvarima u našim životima.
Samo oni koji imaju bolesnu djecu znaju koliko snage treba da pred svojim djetetom budes nasmijan, dotjeran, veseo dok ti dusa place.
I place svaki dan bar po jednom. Samo sto to ljufi, koji su imali vise srece od nas ne vide.
Oni vide majke bolesne djece koje su nasmijane, lijepo obučene i dotjerane.
E pa, sram vas bilo.
Ja kada bih znala da ce to pomoci mom djetetu hodala bih kao Robin Hud u kalavarama. Ali moje dijete uvijek traži Moj pogled, prati svaki moj pokret, svaki put primijeti da li sam se obukla ili sfuserila.
Drage mame, drage tate, budite uvijek dotjerani i nasmijani. Prvo radi sebe, a onda i radi svoje djece koja često osjećaju krivnju zbog svoje bolesti.
Vi niste krivi sto su djeca bolesna. Vi ste borci koji treba da žive zivot punim plucima jer samo tako pomažete svojoj djeci.
Djeca vas ne žele tužne i zabrinute. To će im samo pogoršati stanje.
Trebate im sretni.
Obucite najljepšu odjeću svaki dan. Nasminkajte se. Nasmijite se. Zivite.
Jer sama činjenica da ste preživjeli sve ovo do sada a niste pali govori koliko ste posebni.
Svekrve, tetke, strine, kolege, mahale i ostala mraka koja misli suprotno ovome....oni su nebitna stavka u vašem zivotu.
Ovo je vaš život i vaše borbe.
Potrudite se da pobijedite.
Indira Bektic 💙

Postoje mame koje svoj život žive između nade i straha. ❤️ Svaki dan se probude sa hiljadu pitanja, a ipak svom djetetu poklone osmijeh kao da je sve u redu. Naučile su da budu jake onda kada bi najradije samo sjele i zaplakale.

One ne traže sažaljenje. Njihova najveća želja je tako jednostavna — da njihovo dijete bude dobro. Da ga boli manje. Da se smije. Da bude sretno. Da može živjeti život bez straha.

A kada ih neko pita: ‘Kako si?’
One se nasmiješe i kažu: ‘Dobro sam.’

A niko ne zna koliko se toga krije iza te dvije riječi. Koliko noći bez sna. Koliko suza obrisanih prije nego što ih dijete vidi. Koliko p**a su u sebi molile da mogu preuzeti svu bol svog djeteta i ponijeti je umjesto njega.

I možda je upravo to najteže kod majčinstva — gledati svoje dijete kroz teško, a ne moći mu uzeti ni gram boli.

Zato, kada vidite mamu koja se neprestano bori, nemojte joj govoriti da mora biti jaka. Samo je zagrlite. Jer možda je cijeli dan bila nečiji oslonac, a te večeri samo želi da na trenutak neko bude njen.

I zapamtite… iza nekih dječijih osmijeha stoje mame koje su bezbroj p**a plakale u tišini, ali nikada nisu dozvolile da njihovo dijete vidi koliko ih boli.

A ako ikada zaplaču pred vama, nemojte im reći da budu jake. Samo ih zagrlite… jer možda su upravo tada prvi put sebi dozvolile da budu samo mame, a ne heroji. 🤍

Jer kad je dijete u pitanju, majčino srce može biti slomljeno na hiljadu komada — a ipak će svaki od tih komada nastaviti da voli. 🤍